|
p |
u |
s |
č |
p |
s |
n |
| |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
| 6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
| 13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
| 20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
| 27 |
28 |
29 |
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
| Lokacija: Galerija Knežev dvor, Trg Municipium Arba 2 |
 |
|
|
Ukoliko želiš ovaj događaj preporučiti svojim prijateljima klikni
ovdje.
|
|
Nizom ambijentalno oprostorenih priča/instalacija iz svog ciklusa „Korijeni“ Branko Lenić dokazuje da sjećanja
nisu nepomična stanja, nego zbivanja u pokretu. Jer svoja sjećanja on ne prezentira kao emocijom natopljene
sanjarije, koje vode um u melankoličnu letargiju, već ih interpretira kao sugestivne vizualno –taktilne scenske slike,
pune aktivnosti i događanja, u kojima gledatelji nisu samo promatrači, nego i sudionici. U kojima autor postavlja
značenjske i vizualne izazove, aktivirajući višeslojno iščitavanje. Oni kojima su znane instalacije i asamblaži Branka
Lenića vjerojatno su već odavno zamijetili da on uvijek svoju koncepciju razvija metodom indukcije: kreće od
pojedinačnog slučaja i pojedinačne ideje, da bi nas na kraju naveo na zaključak koji se tiče neke opće, globalne
spoznaje. Tako i u ciklusu „Korijeni“, gdje slaže instalacije postupkom vizualne „transkripcije opredmećenih sjećanja“
iz jednog medija u drugi. Predmeti sjećanja (pronađeni „predmeti memorije“), pritom u novome kontekstu doživljavaju
preobrazbu, jer prijenos u novi medij mijenja percepciju, prostorno-vremensku dimenzija, ali i estetsku kategoriju
vrednovanja, osobito kod pronađenih predmeta. Tako ono što se u „prijašnjoj dobi“ tih predmeta smatralo
običnim, banalnim i „kičastim“, sad u novome zajedništvu postaje umjetnički vrijednim, magičnim i čarobnim.
Leniću je ovdje osnovna ideja bila rekonstruirati, kroz sačuvane i pronađene osobne i svakodnevne uporabne
predmete, autobiografsku priču svoga obiteljskog stabla i svojih predaka, pa se na prvi pogled može steći dojam
kako je to njegova sasvim intimna priča. Međutim, on i ovdje samo slijedi svoj već znani koncept, a „zbirka uspomena“
njegove obitelji dala mu je obilje materijala za gradnju zanimljive likovne priče, kroz koju je odaslao mnoštvo
asocijativnih, vizualnih, taktilnih i mentalnih poruka, kako bismo dohvatiti konceptualnu srž njegova projekta i
izveli onaj konačni conclusio. Pritom Lenić ne bježi od toga da, pričajući priču o svome genskome stablu - o roditeljima,
ujacima, djedovima i bakama, nonama i nonićima, čija vremena i duh dopiru do nas kroz stare fotografije,
pisma, kuhinjske ormariće i klupčice, stare pomorske karte i razglednice „iz Merike“, kutije s alatom, džepne satove
i burmutice, okvire fotografija sa školjkicama, umjetno cvijeće, ogledalca, češljiće i ostale osobne sitnice, naglasi
svoj emotivni angažman. On ga, međutim, kroz suvremenu likovnu interpretaciju vrlo znalački pretvara u emotivni
angažman koji je svima nama znan i globalno blizak. Jer iščitavajući ovu likovnu transkripciju njegovih sjećanja, u
„genskom memorijskom kôdu“ Lenićevih predaka prepoznajemo i dijelove kolektivne memorije sviju nas, pa ga
na kraju čitamo kao dio nekog znanog, univerzalnog „kôda sjećanja“. Sjećanja koje se prenosi kroz generacije kodiranom
porukom u kojoj je vrijeme komprimirano, prostor apstrahiran, mnoštvo različitih zbilja simbiotski preklopljeno,
a pogled na sadašnjost, prošlost i budućnost izmaknut iz uobičajenog očišta. Takva poruka je i u pozadini
Lenićeva projekta i ona govori o važnim egzistencijalnim stvarima: o potrebi definiranja sebe i svoga identiteta,
o neophodnosti spoznaje sebe i svoga postojanja u vremenu i prostoru i o smještaju sebe kao jedinke u svijet u
kojem živimo,u povijest i najposlije u cijeli univerzum.
Višnja Slavica Gabout
|
|
|
Ukoliko želiš ovaj događaj preporučiti svojim prijateljima klikni
ovdje.
|
|
|
|
|
|